среда, 22. септембар 2010.

T.E.O.R.E.M.A.


Imamo li srodnu dušu? Imamo li svi srodnu dušu? Imamo li dušu... Ili živimo po ustaljenom šablonu života, prateći ga poput unapred zacrtane i više kompromisno prihvatane putanje.
T.E.O.R.E.M.A. predstava u režiji Gžegoža Jažine zapravo scenskoj adaptaciji Pazolinijevog filma Teorema snimljenom pre četrdeset godina, jeste na neki način labaratorijski esperiment glumaca čiji je cilj da pokažu kako nas je globalna industrija odvojila od vere, međuljudskih odnosa i načina da se volimo. Zatvoreni u savršenu kocku-kuću u kojoj dominira sva rešenost i savršenost jednog porodičnog života u stvari jeste disfunkcija iste i traganje za nastavkom života kada se u kritičnom trenutku zapitamo možemo li ili trebamo li dalje. Gotovo bez reči u prvom planu predstave su same emocije aktera izokrenutih iz same kože doslovno do kosti, estetski besprekorno minimalistički našu pažnju drže sve vreme. U prvom planu tu su pet glumaca, čineći porodicu na čelu sa ocem, majkom, sinom, ćerkom i kućnom pomoćicom. Ovo je priča na prvi pogled o vrlo uspešnoj porodičnoj zajednici čiju šablonizovanu harmoničnost razbija telesna privlačnost iznenadnog posetioca. Nadomeštanje sopstvene egzistencije članovi porodice pronalaze u zagonetnom posetiocu. Komičnim scenama Jažina postavlja scene zavođenja, a skoro najviše smeha ostavlja scena kada jedan lik upita kućnu pomoćicu da li zna da govori. Svetlosna rešenja, scenska kompozicija kao i muzička podloga su savršeno uklopljeni u ceo tok predstave, neizostavni kao i sama gluma. Na kraju ove samoosvešćujuće predstave ide kratak film gde pitaju sugrađane "veruju li u čuda?"...
Verujete li?

понедељак, 20. септембар 2010.

TUŽNI TROPI/TRISTES TROPIQUES


Predstavom TUŽNI TROPI italijanski koreograf i plesač Virđilio Sijeni, predstavio je svoje poimanje poznatog dela Kloda Levija-Strosa- “oca savremene antropologije”.
Oživljavanjem mitske priče inspirisane davnim plemenskim plesom, kroz maglu igračice postavljaju žensku gotovo prozirnu igru. U zamagljenim senkama obrisi gotovo hipnotički uvlače vas u samu scenu, opijajući nas vizuelno i emotivno. Sama igra postavljena je na nivo minimalističkog pokreta sa teškim tehničkim mogućnostima u kojima telo vlada nenametljivom ritualskom igrom. Ne definisana scenografija Virđila Sijenija sa prelepim koloritima traži svoj izraz sa opijajućom muzikom Frančeska Điomija, ili bolje definisano muzičkom improvizacijom koja poput najfinije pesme nostalgično prati "stihove" od tela.
Pravi efekat predstave je svakako njen početak, šaputanje koje nas kroz muzičke kadence uvodi u zamagljenu scenu, i završava se gotovo ekstatično poput mantre sa istom temom.
Uloge životinja u predstavi nas podsećaju na plemensku ravnotežu života i smrti. Predstava je vrlo emotivna i nostalgična, za vremenom i kulturom koji sami sebi brišemo pod uticaje "vele-sila" i marširajuće hiper zapad kontrole. "Tužni tropi" su predstava od koje ne može da se odustane, na samom kraju leži početak i tihi šapat tužnih paunova.

четвртак, 16. септембар 2010.

09, mart, 1991.


Danas se sećam da je davne 1991. godine osvanula slika jedne neprikosnovene heroine čiju potresnu fotografiju ispred vodenog topa nikada neću zaboraviti. Izgledala je kao moja mama ili tetka na koju se ceo svet ustremio samo zbog toga što je želela život i demokratiju svojih vršnjaka koji su živeli u Parizu, Londonu ili Amsterdamu. Dragana Milojević-Srdić simbol hrabrosti i ponosa, potpuno sama jača od bilo kog režima sa svoja tri prsta nadaal se da će svojim otporom rezultirati vrlo brzo boljim danima. Da je tada znala da ideali za koje se bori neće zaživeti ni narednih 20-tak godina ne bi ponovila istu scenu. Mada hrabrost je osobina kojom se ne kontroliše, a želja za životom kao i verom ne treba nikada da posustane. Često smo se pitali te devetomartovske večeri šta se desilo sa ženom ispred vodenog topa. Moja baka je mislila da su je ubili, tek kasnije srećna je otkrila u jednim novinama da je tu kao simbol bolje budućnosti. Dragani Milojević-Srdić nije ostavren san da živi u evropskoj Srbiji, život je prebrzo koračao za nju da bi dočekala, ali ne ostala i podsetnik "gde smo" i "gde ćemo". Njeni preveliki ideali pretvorili su se u svoju suprotnost, ostala je nezaobilazni trag jednoog ludog vremena, jednog ružnog života moje zemlje. U njeno ime i ime svih heroja tog vremena treba tražiti nove puteve a ciljeve ostvarivati, svoje strasti usmeriti novom dobu, koji juriša i ne čeka narednih dvadeset.
Hvala Dragana na svemu.

петак, 10. септембар 2010.

LJUBAV


Koliko je moćna tvoja ljubav da me tera na nove stranice pisanja o kiši i sreći. Slušajući Hopkinsa uskratih sebi trezveno razmišljanje. O pustuši dodira ti pričam ako me čuješ kroz mokru kosu i te tvoje pomućene braon velike oči.
Nismo bili jasni kada smo se pitali gde da se sakrijemo od ljudi koji su osetili kidanje i puls dva ludačka tela koja se muče i savijaju u slatkom bolu beztežinskog razuma. Zbog koga loviš leptire i pričaš priče o njima, oni umiru za dan dva a već si ih lovče moj nahvatao milion... Pratim te po prahu sa krila koji ostavljaš na zidu ispred ulaza. Ponekad se uplašim kada nema novog znaka ali već se u srcu stvori odraz tvog dlana koji me čuva i teši. Čujem ti reči, čujem ti reči i znam da si mi već put pod svakom mapom sveta. neka ova noć bude rascepana tvojim dečačkim smehom od koga se i sam veseliš.
"Usanjaj" me u svaku poru u svaku venu... Kiša staje, samo par kapljica kao znoj sa prozora klize u dolinu ispod mojih soba. Volim te.

четвртак, 9. септембар 2010.

LJUBIĆ

Restoran "LJUBIĆ" nalazi se u ulici Gospodar Jevremovoj 25, grad Beograd. Pored izuzetno bogatog menija raspolažu sa nekoli vrsta pića koje samo možete poručiti na ovom mestu. Prostor je urađen na dva predivna nivoa sa vrlo ambijentalnom muzikom. Odlika "Ljubića" su predivni domaćini koji vas ugoste i i informišu o svakoj pojedinosti dnevnog izbora. Posetiti "LJUBIĆ" a ne poručiti PIMS' isto je što i posetiti BILBAO a ne videti Guggenheim. Na kraju Beograd zaista ima jedno novo mesto gde se mogu sresti vrlo IN ljudi a da čine neke nove intelektualce grada.Uz zvezdano nebo NEW YORK ima alternativu-"Ljubić".
Zašto da ne. Pims': again...


среда, 8. септембар 2010.

44 BITEF 15-25, septembar 2010


44 BITEF ove godine bez slogana donosi nam "nove" talasne tendencije i vrlo dobar program po rečima Anje Suše. Da smo u svetskoj krizi i oskudici to smo spoznali prošle godine, no to svakako nije bio "izgovor" za kvalitetne predstave koje su se našle na prošlogodišnjem festivalu.
Ono na šta gledalac treba da "tipuje" ove godine jesu Izabelina soba i Kuća Jelena dve aktuelne predstave Jana Lauersa koji je postigao kultni status u evropskom pozorištu što će u svakom slučaju pronaći put i do beogradske publike. Na drugom odnosno trećem mestu T.E.O.R.E.M.A predstava Grzegorz Jarzyna dolazi nam iz Poljske. Dve plesne predstave bez nekih navodnih očekivanja, i Stafan Valdemar Holmove Bahantkinje, predstava po kojoj je po mnogo čemu obeležena prošla sezona u Narodnom pozorištu.
44 BITEF bez slogana poziva gledaoca/gledateljku na razmišljanje, no logo je deo antimarketinške strategije, zato RAZMIŠLJAJTE.
Očekuje nas uzbudljiva desetodnevna edukacija, za i protiv, i ostaje li BITEF nova tendencija?
Iz aspekta emocija prema festivalu treba se podsetiti i da je u skorije vreme beogradski balet bio deo BITEFA tačnije 39. BITEF 2005 godine i predstavio se kultnom predstavom "KO TO TAMO PEVA".