недеља, 7. новембар 2010.

Barcelona part 4: La Bouqueria


Da li ste ikada pomislili da jedna pijaca moze biti glavna atrakcija, kada je rec o Barseloni onda je logican odgovor DA.
Pijaca Mercat de Sant Josep koja se nalazi na sredisnjem delu Las Ramblas sa svojim tezgama od kojih ce vam sigurno zastati dah. Vlasnici na svojim tezgama koje su ispunjene vocem i povrcem najneverovatnijih boja i izgleda, pored svojih degustacija ponudice vam i sokove napravljene od svega toga. Za ljude koji su svoju ishranu podredili prirodnim namirnicama ovo je pravi raj.
Mango, papaja, kokos, cvet kaktusa su samo jedan od milion razlicitosti koje vam se nude, a nemoguce je ne probati. Nama je to postala svakodnevni ritual, svratiti na pijacu po sok i sveze vec iseckano voce. Pored ovih tezgi ovde su izlozene sve vrste cokolada, sireva i raznih suhomesnatih proizvoda. Za sve je dozvoljena degustacija, tako da svaka poseta pijaci obecava pored lepote i kreativnosti vlasnika tezgi na kraju krajeva i besplatnu uzinu.

четвртак, 4. новембар 2010.

Barcelona part 3: Museu de la Xocolata

Muzej u slavu cokolade, sa svojim interaktivnim izlozbama i jestivim degustacijama je pravi praznik za oci. Muzej se sastoji iz nekoliko delova zgrade od kojih je jedna izlozbeni prostor, obavezna prodavnica sa suvenirima kao deo gde se nalazi radionica za izradu cokolade, kroz staklo mozete biti svedok kako se besprekorno obuceni kuvari "muce" sa ovom poslasticom. Pored same ulaznice svi eksponati u muzeju napravljeni su od cokolade, mozete zamisliti kako izgleda osecaj dok posmatrate jedno umetnicko delo koje u isti mah mozete i da je pojedete. Obilaskom muzeja otkricete da li su price o cudotvornom dejstu cokolade mit ili realnost, da li je ona lek ili afrodizijak, zasto su gardu burbonskih kraljeva u XVIII veku, sa zaviscu zvali "cokolaterci" ( s obzirom da da je cokolada u to vreme bila privilegija bogatih).
Na kraju ipak u prodavnici svih mogucih cokolada, da vam stane dah i istopi se novcanik mozete kupiti ovu poslasticu u bilo kom obliku, sa obaveznim zastitnim znakom muzeja...

среда, 3. новембар 2010.

Barcelona part 2: Casa Mila-La Pedrera


Putujuci mastom Gaudijevih dela, ne zaobilazna je svakako Casa Mila, jedna od poslednjih rezidencijalnih Gaudijevih dela nastala 1912. godine. U polukruznu kucu na cosku ulice uselio se tek vencani par Mila po kojoj kuca i nosi ime odmah po zavrsetku gradnje. Nesto svedenija spolja u odnosu na drugu kucu Casa Batlo, arhitektonski vrlo komplikovane unutrasnjosti pravi je predstavnik modernizma. Ono po cemu je ova kuca najpoznatija jeste sam vrh zgrade. Pored divnog pogleda na veliki deo avenije Passeig de Gracia, nalaze prava umetnicka dela od dimnjaka izmedju kojih se spustaju krovovi u nemogucim uglovima dajuci tako najdivnije oblike elipse i nepravilnih linija. Dimnjaci u obliku vitezova spojeni su stepenicama u kojima vam se posle kraceg vremena zavrti u glavi od velikog broja nivoa. U vecini zgrade nalaze se kancelarije Katalonske banke, dok je na cetvrtom spratu renoviran stan porodice Mile-"Pid de La Pedrera" s pocetka XX veka.

уторак, 2. новембар 2010.

100 Ko to tamo peva


Imamo li objasnjenje zasto je KO TO TAMO PEVA zastitni znak baleta Narodnog pozorista?
Da!- zato sto je to najbolja predstava baleta izvedena 100-ti put.
U opste razmisljajuci o samom pocetku baleta "Ko to tamo peva" ni sam koreograf Stasa Zurovac nije imao viziju uspeha svog dela. Vec na prvoj scenskoj probi pre skoro sest godina znalo se da se radi o neverovatnom ostvarenju Zurovca po ideji gospodina Ljubivoja Tadica uz tadasnju veliku podrsku direktorke baleta Visnje Djordjevic, a na prvom mestu radjen na muziku velikog muzickog stvaraoca Vokija Kostica. O cemu se zapravo radi, govori podatak da su karte za 100-to izvodjenje predstave bile prodate vec pri samoj najavi baleta. Umetnicki sastav igraca promenjen je u odnosu na premijernu podelu, ali i podmladjen sto je na kraju krajeva jedan prirodan ali zdrav put za odrzavnje kvaliteta predstave. Predstava je nosila posvetu nedavno preminulom kompozitoru Vokiju Kosticu, koji je samo nekoliko dana pre izvodjenja 100-te predstave iznenada zauvek otisao. Njegova muzika je nesto sto nas pokrece, kako nas umetnike tako i gledaoce i to ne samo beogradske publike, vec i sirom sveta gde su i ako ne razumejuci stihove ocarani posetioci pevusili tokom bisa i cele predstave. Pored predanih igraca, koji ne znaju za umor ili ne inspiraciju kada je ovaj balet u pitanju velike zasluge pripisuju se i repetitoru baleta Pasi Music. Ona je u nekim cudnim okvirima ili neverovatnim situacijama odrzavala balet "Ko to tamo peva" i po najvise zahvaljujuci njenim naporima odrzala kvalitet same predstave. Na kraju mozemo bez pogovora zakljuciti da se posle "Ko to tamo peva" beogradski balet najvise priblizio publici i ostvario jedan savrsen proboj. Pored svih nagrada koje je balet osvojio, gostovanja sirom sveta, pojedinacnih nagrada interpretatora kao i gostovanja na BITEF-u, "Ko to tamo peva" ne prestaje da raste i izaziva divljenje kod gledalaca. Ostaje nam gotovo sigurna zelja da ce se 200-ta predstava izvesti sa nekim novim igracima koji ce nastaviti misiju Kostic-Zurovac-beogradski balet.

понедељак, 1. новембар 2010.

Barcelona part 1: SAGRADA FAMILIA


Sagrada Familia(Sveta porodica) nastala iz maste Antonija Gaudija izaziva beskonacno divljenje vec pri prvom pogledu. Gradnja ovog jedinstvenog hriscanskog hrama pocela je 1882, godine a godinu dana kasnije Gaudi je dosao na procelje projekta. Crkva je simbol mira, bratstva i i univerzalne pravde, zauzima gotovo ceo jedan kvart izmedju ulica. Reci da je ova gradjevina neobicna malo je prema onome sto ona u stvarnosti zaista jeste. Najupecatljiviji deo crkve jesu cetiri tornja koji su napravljeni kao prividjenje iz neke bajke ili sna. Izmedju tornjeva nalazi se skulptura bozicne jelke, sa predivnim ukrasima, a na samim vrhovima nalaze se krstovi koji podsecaju na lizalice. Unutrasnjost je jos impozantnija, stubovi podsecaju na stabla drveca, na cijim vrhovima se nalaze venci listova vinove loze, cvetovi suncokreta, vitrazi i mozaici. Skulpture Isusa Hrista ispred crkve i u unutrasnjosti su neopisivo lepe i u svakom pogledu upecatljive.
Radovi na crkvi i dalje su zivi, posle smrti Gaudija veliki broj umetnika nastavio je da ozivljava njegovu ideju, kojoj je posvetio gotovo ceo svoj zivot.

четвртак, 14. октобар 2010.

OTELO


Premijerom baletske predstave "Otelo" u koreografiji Maše Kolar i Zorana Markovića započeta je nova sezona BITEF teatra.
U iščekivanju beogradske premijere "Otelo" je svoje prvo prikazivanje imao na Budva grad festivalu, gde je ispraćen sjajnim prijemom kod publike i burnim ovacijama.
Šekspir je izazov svakog zrelog umetnika, pa tako i koreografskom dvojcu Kolar-Marković bio je "nametnuta" ali neizbežna idejna teza iz koje su svoje tumačenje preneli gledaocu jednim novim savremenim igračkim jezikom, bez izmeštanja osnovnih mehanizama osećanja na prvom mestu ljubavi, mržnje i zavisti. U prvom planu "Otela" je dominantnost glavnog para Otela i Dezdemone koje tumači igrači Nikola Tomašević i Tamara Pingović. Harizmatični umetnik Tomašević vrlo je posvećen mačoističkom prikazu Otela koji je dominantan i besprekorno tehnički ubedljiv u svom liku, ipak nežan i suptilan u duetu sa Pingovićevom pogotovo prvom u iskazivanju ljubavi i strasti. njegove grupne deonice bile su energične i potpuno osvežavajuće u smislu da na Tomasevica možemo i u budućnosti posmatrati kao umetnika koji će se nesumnjivo razvijati i tragati u novim plesnim izazovima. Dezdemona je pored Otela ključ predstave, pa i ako balestkoj publici poznatu Tamaru Pingović, upoznali smo u jednoj novoj liniji plesne umetnosti. Tehnički Tamara je bila kao i uvek sigurna i tačna, a njena potresna sudbina lika bila je najubedljivija u samoj završnici predstave. Savršen minimalizam u predstavljanju smrti bio je jednostavan a prelep kao i poslednji "krik" umirućeg tela u sceni njenog ubistva. Pored glavnih protagonista bilo je lako raspoznati i ostatak igrača koji su imali prostora da razviju svoje uloge. Pa tako u ulozi Emilije koju interpretira Ana Ignjatović-Zagorac možemo da se otisnemo i nestanemo zajedno u trenucima vrlo potresnog plesa i ekstatičnog tumačenja svih deonica koje je Ana odigrala. Njeno kreiranje uloge i sama interpretacija bila je istaknuta i vrlo upečatljiva, a u duetskom okviru sa partnerom Strahinjom Lackovicem bila je snazna i dominantna. Pored njih jednu pravu profesionalnu igru izneli su i trojac Jevic Milica, Isailovic Milos i Kecman Milos. Nesto manje zastupljeni a opet neophodni bili su sve prisutni i vrlo energicni u svom nastupu. Kostimi Angeline Atlagic bili su nesto manje inovatini, medjutim neodvojivi baleta "Otelo", svojim kontrastnim bojama oni su oslikavali neutralnu podelu igraca u predstavi. Scenografski "Otelo" je imalo nametljivu temu pogotovo u rekviziti casa koje su bile posute po sceni, neverovatno su davale jedan specifican stil samom pokretu i predstavi uopste. Mozemo li konstatovati da je Beograd bogatiji za jos jednu sjajnu produkciju?
U slucaju "Otela"- u svakom segmentu predstave.

петак, 1. октобар 2010.

ODLAZAK GENIJA ili "Kako sam pojeo sam sebe"


VOJISLAV VOKI KOSTIĆ svoj izgaralački život ostavio je u nasleđe srpskoj, evropskoj, kosmičkoj civilizaciji, ne u granicama i mogućnostima jednog umetnika, njegovo stvaralaštvo nosi težinu nekoliko lica u tom čudesnom vizionarskom geniju.
Rođen je 21, septembra, 1931. godine u Beogradu, iz poznate beogradske porodice od oca dr Aleksandra Đ. Kostića i majke dr Smilje rođ. Joksić.
Beograd je bio je centar Vokijevog kosmosa, tu se školovao, živeo i stvarao.
Svojim čudesnim darom od svega je pravio majstorska umetnička dela, bilo da je u pitanju muzika, drama ili zabava. Komponovo je za pozorišta(309), TV serije(250), Tv drame(27), TV emisije(20), radio drame(20), Filmove(66), samostalne gramofonske ploče(30), samostalna dela(93), pesme, balade, songove.
Kolubarska bitka, Idu dani, Ko to tamo peva su vanremenska dela, koja i dalje tragajući vremenom isnpirišu i rastu. Vokijev hobi je bio i kuvanje, tako je ovaj boem i svojim "sporednim" talentom napravio sjajne televizijske zapise o veštinama kuvanja koju dopunjuje sjajna knjiga "Kako sam pojeo sam sebe". Da je živeo još jedan život stvorio bi delo da pokrije svaki segment umetnosti, a njegova zaostavština biće svakako civilizacijska ostavština. Na neki čudan način svojim prkosnim temperamentom ovaj dečačić i borac za ideju, ne može da nestane, i pored svake činjenice da je zaspao 29, septembra 2010. godine. U prkos svemu želeo je da umre u Beogradu... "Firma Krstić i tvoj narod se sprema da te isprati-dok ti samo snevaš".

среда, 22. септембар 2010.

T.E.O.R.E.M.A.


Imamo li srodnu dušu? Imamo li svi srodnu dušu? Imamo li dušu... Ili živimo po ustaljenom šablonu života, prateći ga poput unapred zacrtane i više kompromisno prihvatane putanje.
T.E.O.R.E.M.A. predstava u režiji Gžegoža Jažine zapravo scenskoj adaptaciji Pazolinijevog filma Teorema snimljenom pre četrdeset godina, jeste na neki način labaratorijski esperiment glumaca čiji je cilj da pokažu kako nas je globalna industrija odvojila od vere, međuljudskih odnosa i načina da se volimo. Zatvoreni u savršenu kocku-kuću u kojoj dominira sva rešenost i savršenost jednog porodičnog života u stvari jeste disfunkcija iste i traganje za nastavkom života kada se u kritičnom trenutku zapitamo možemo li ili trebamo li dalje. Gotovo bez reči u prvom planu predstave su same emocije aktera izokrenutih iz same kože doslovno do kosti, estetski besprekorno minimalistički našu pažnju drže sve vreme. U prvom planu tu su pet glumaca, čineći porodicu na čelu sa ocem, majkom, sinom, ćerkom i kućnom pomoćicom. Ovo je priča na prvi pogled o vrlo uspešnoj porodičnoj zajednici čiju šablonizovanu harmoničnost razbija telesna privlačnost iznenadnog posetioca. Nadomeštanje sopstvene egzistencije članovi porodice pronalaze u zagonetnom posetiocu. Komičnim scenama Jažina postavlja scene zavođenja, a skoro najviše smeha ostavlja scena kada jedan lik upita kućnu pomoćicu da li zna da govori. Svetlosna rešenja, scenska kompozicija kao i muzička podloga su savršeno uklopljeni u ceo tok predstave, neizostavni kao i sama gluma. Na kraju ove samoosvešćujuće predstave ide kratak film gde pitaju sugrađane "veruju li u čuda?"...
Verujete li?

понедељак, 20. септембар 2010.

TUŽNI TROPI/TRISTES TROPIQUES


Predstavom TUŽNI TROPI italijanski koreograf i plesač Virđilio Sijeni, predstavio je svoje poimanje poznatog dela Kloda Levija-Strosa- “oca savremene antropologije”.
Oživljavanjem mitske priče inspirisane davnim plemenskim plesom, kroz maglu igračice postavljaju žensku gotovo prozirnu igru. U zamagljenim senkama obrisi gotovo hipnotički uvlače vas u samu scenu, opijajući nas vizuelno i emotivno. Sama igra postavljena je na nivo minimalističkog pokreta sa teškim tehničkim mogućnostima u kojima telo vlada nenametljivom ritualskom igrom. Ne definisana scenografija Virđila Sijenija sa prelepim koloritima traži svoj izraz sa opijajućom muzikom Frančeska Điomija, ili bolje definisano muzičkom improvizacijom koja poput najfinije pesme nostalgično prati "stihove" od tela.
Pravi efekat predstave je svakako njen početak, šaputanje koje nas kroz muzičke kadence uvodi u zamagljenu scenu, i završava se gotovo ekstatično poput mantre sa istom temom.
Uloge životinja u predstavi nas podsećaju na plemensku ravnotežu života i smrti. Predstava je vrlo emotivna i nostalgična, za vremenom i kulturom koji sami sebi brišemo pod uticaje "vele-sila" i marširajuće hiper zapad kontrole. "Tužni tropi" su predstava od koje ne može da se odustane, na samom kraju leži početak i tihi šapat tužnih paunova.

четвртак, 16. септембар 2010.

09, mart, 1991.


Danas se sećam da je davne 1991. godine osvanula slika jedne neprikosnovene heroine čiju potresnu fotografiju ispred vodenog topa nikada neću zaboraviti. Izgledala je kao moja mama ili tetka na koju se ceo svet ustremio samo zbog toga što je želela život i demokratiju svojih vršnjaka koji su živeli u Parizu, Londonu ili Amsterdamu. Dragana Milojević-Srdić simbol hrabrosti i ponosa, potpuno sama jača od bilo kog režima sa svoja tri prsta nadaal se da će svojim otporom rezultirati vrlo brzo boljim danima. Da je tada znala da ideali za koje se bori neće zaživeti ni narednih 20-tak godina ne bi ponovila istu scenu. Mada hrabrost je osobina kojom se ne kontroliše, a želja za životom kao i verom ne treba nikada da posustane. Često smo se pitali te devetomartovske večeri šta se desilo sa ženom ispred vodenog topa. Moja baka je mislila da su je ubili, tek kasnije srećna je otkrila u jednim novinama da je tu kao simbol bolje budućnosti. Dragani Milojević-Srdić nije ostavren san da živi u evropskoj Srbiji, život je prebrzo koračao za nju da bi dočekala, ali ne ostala i podsetnik "gde smo" i "gde ćemo". Njeni preveliki ideali pretvorili su se u svoju suprotnost, ostala je nezaobilazni trag jednoog ludog vremena, jednog ružnog života moje zemlje. U njeno ime i ime svih heroja tog vremena treba tražiti nove puteve a ciljeve ostvarivati, svoje strasti usmeriti novom dobu, koji juriša i ne čeka narednih dvadeset.
Hvala Dragana na svemu.

петак, 10. септембар 2010.

LJUBAV


Koliko je moćna tvoja ljubav da me tera na nove stranice pisanja o kiši i sreći. Slušajući Hopkinsa uskratih sebi trezveno razmišljanje. O pustuši dodira ti pričam ako me čuješ kroz mokru kosu i te tvoje pomućene braon velike oči.
Nismo bili jasni kada smo se pitali gde da se sakrijemo od ljudi koji su osetili kidanje i puls dva ludačka tela koja se muče i savijaju u slatkom bolu beztežinskog razuma. Zbog koga loviš leptire i pričaš priče o njima, oni umiru za dan dva a već si ih lovče moj nahvatao milion... Pratim te po prahu sa krila koji ostavljaš na zidu ispred ulaza. Ponekad se uplašim kada nema novog znaka ali već se u srcu stvori odraz tvog dlana koji me čuva i teši. Čujem ti reči, čujem ti reči i znam da si mi već put pod svakom mapom sveta. neka ova noć bude rascepana tvojim dečačkim smehom od koga se i sam veseliš.
"Usanjaj" me u svaku poru u svaku venu... Kiša staje, samo par kapljica kao znoj sa prozora klize u dolinu ispod mojih soba. Volim te.

четвртак, 9. септембар 2010.

LJUBIĆ

Restoran "LJUBIĆ" nalazi se u ulici Gospodar Jevremovoj 25, grad Beograd. Pored izuzetno bogatog menija raspolažu sa nekoli vrsta pića koje samo možete poručiti na ovom mestu. Prostor je urađen na dva predivna nivoa sa vrlo ambijentalnom muzikom. Odlika "Ljubića" su predivni domaćini koji vas ugoste i i informišu o svakoj pojedinosti dnevnog izbora. Posetiti "LJUBIĆ" a ne poručiti PIMS' isto je što i posetiti BILBAO a ne videti Guggenheim. Na kraju Beograd zaista ima jedno novo mesto gde se mogu sresti vrlo IN ljudi a da čine neke nove intelektualce grada.Uz zvezdano nebo NEW YORK ima alternativu-"Ljubić".
Zašto da ne. Pims': again...


среда, 8. септембар 2010.

44 BITEF 15-25, septembar 2010


44 BITEF ove godine bez slogana donosi nam "nove" talasne tendencije i vrlo dobar program po rečima Anje Suše. Da smo u svetskoj krizi i oskudici to smo spoznali prošle godine, no to svakako nije bio "izgovor" za kvalitetne predstave koje su se našle na prošlogodišnjem festivalu.
Ono na šta gledalac treba da "tipuje" ove godine jesu Izabelina soba i Kuća Jelena dve aktuelne predstave Jana Lauersa koji je postigao kultni status u evropskom pozorištu što će u svakom slučaju pronaći put i do beogradske publike. Na drugom odnosno trećem mestu T.E.O.R.E.M.A predstava Grzegorz Jarzyna dolazi nam iz Poljske. Dve plesne predstave bez nekih navodnih očekivanja, i Stafan Valdemar Holmove Bahantkinje, predstava po kojoj je po mnogo čemu obeležena prošla sezona u Narodnom pozorištu.
44 BITEF bez slogana poziva gledaoca/gledateljku na razmišljanje, no logo je deo antimarketinške strategije, zato RAZMIŠLJAJTE.
Očekuje nas uzbudljiva desetodnevna edukacija, za i protiv, i ostaje li BITEF nova tendencija?
Iz aspekta emocija prema festivalu treba se podsetiti i da je u skorije vreme beogradski balet bio deo BITEFA tačnije 39. BITEF 2005 godine i predstavio se kultnom predstavom "KO TO TAMO PEVA".

субота, 28. август 2010.

Teodora Sujić "Capsella bursa pastoris"


Hilnadarska ulica 17:15, sunce upeklo svetlije 27, avgusta 2010 godine, ulica nekoliko puta sudbinska za mene samog. U oči Veliki Gospojine (po crk. kalendaru) počni ili završi započeto-govorila je moja baka.
Nešto niže u mirnijem delu Hilandarske ulice broj 23 pozvonih...sve ostalo je istorija...
Tačno pre pet godina slučajno sam pronašao tačnije knjiga je pronašla mene "Capsella bursa-pastoris", od tog dana sam je nebrojeno puta pročitao, a zatim počeo i da kupujem najbližim prijateljima. Svaki naslov svaki pasus proživeo sam u sebi, odigrao svaki navedeni prostor prelepog Beograda, ubedio sam sebe da sam Hela a svi ostali On. Koliko puta sam zaplakao na istom čitanom mestu, na istoj stranici, pitajući se da li je zaista bilo tako, a šta da nije.
2010-ta godina-avgust Teodora Sujić otvara vrata svoje zgrade, sa najlepšim očima na svetu, pita me : Vi ste Aleksandar Ilić...ja kažem : Ti, neka bude na Ti, oboje se nasmejasmo setno. Da sam ranije znao koliko puta smo se sreli i jedno drugom okrznuli rame, da sam znao koliko puta sam čitao knjigu a da je Teodora bila u neposrednoj blizini. Razotkrivanje mita i eksplozija emocija, Capsella bursa pastoris, srcem ispričana po 10000 put...Nadam se da niste razočarani-kaže Teodora? A kako mogu biti!!! Sve što ste napisali usadilo mi je veru i ljubav, koju nosim i čuvam u svom srcu kao najlepšu amajliju. Onaj koji voli srećan je, usput ste doviknuli... Veruješ-verujem!

понедељак, 16. август 2010.

PISMA IZ AVGUSTA

Mesec je avgust pust i topao, sem danasnje tople kise koja nas je isparavala sve do kasnih vecerasnjih sati. Da li ste mozda ocekivali da vam avgust donese nesto novo. Astroloski gledano od strane moje drugarice konjukcije plutona nece doneti nova uzbudjenja sem par bezlicnih ubedjenja ostanite mirni. Veceras pismo iz avgusta, meseca pred jesen ili pocetak nove skolske godine. Mesec u kome su se nacickali svi rodjendani "mojih slavnih zena", izbor je bio nemoguc.
Za avgust ne preostaje nista drugo sem da se spakujte i otplovite vec negde. Za slucaj da je to neizvodljivo pretrazite po internetu sve sto do sada niste a zeleli ste. Sredite svoje ormanske zalihe, ili jednostavno prespavajte omorinu i jaru. Sta god znacile poslednje dve reci neka vas ne podsecaju na pustinju, jer u pustinji ne sluzi niko Mohito, carobni afrodizijak alkoholisanog porekla. I vec kako bese za kraj post ili kolumna mora imati poruku... Neka bude u stilu ljubavi, volite svoje snove oni su vam najverniji ljubavnici, uz mohito po koju nebesku kap mozete da progurate do prvog... A onda, neka prica ce vec zapasti za oko...Zar ne?

недеља, 15. август 2010.

PISMA SA GARDOSA


14, Avgust, tekuca godina, sa druge strane reke ogleda se Gardos prelepi zemunski kvart. Na posletku povod i poseta je koncert "Maje Volk i beogradskih fadista". Ambijentalno vrlo slican nekom pomorskom festivalu scena je odzvanjala melodijama fada. Za nas emotivnije ovo je je bilo nesvakidasnje uzivanje na otvorenoj sceni a sam domacin Maja Volk opustila nas je svojim stihovima i na kraju vezala do kasnih sati. Ne primetno izmenjeni sastav beogradskih fadista nije uzrokovao da se najpoznatija fada osete u srcu. Majin i Bojanov glas bio je savrseno skladan sa ostatkom benda, i pored velike vrucine ali mogucnosti konzumiranja napitaka ovaj nesvakidasnji dogadjaj obelezio je celu nedelju. Bez presedana za nas zaljubljenike portugalskih balada postavlja se i dalje pitanje do koje mere moze carolija da traje...spustajuci se niz staru kaldrmu ka centru Zemuna nije prestajala, na kraju tek je pocela...Ljubav je neunistiva kao i sam Gardos...

субота, 14. август 2010.

PISMA SA KARABURME


Pozicionirana nešto van centra nalazi se Karaburma(iz straha ne pišem opština jer mislim da Karaburma pripada opštini Mirijevo).
Dakle nešto malo bliže pomenutoj opštini Mirijevo ili na samoj granici, ispod zvezdarske šume nalazi se moj kreativno-izbeglički-apartman "RUS HILTON" u kome boravim već neko vreme. Nesvakidašnje pogodnosti ovog aprtmana su svakako tehnička opremljenost koje poseduje sam vlasnik tako da je teško biti ne prodiktivan ili ne kreativan. Ono malo vremena što je preteklo od obuzimajućeg interneta, iskoristio sam upoznavanjem okoliša bez presedana sa komšilukom. Prozori mog stana gledaju na padinu, predivnu zelenu ne zagađenu dodatnim stambenim jedinicama, tako da čovek ovim pogledom gubi osećaj pripadanja gradu, sa druge strane tek u naznakama možete da naslutite da je ta ista padina groblje čiji svetlucavi mermerni komadi to i potvrđuju. Za moju majku ne tako romantičnu dušu suočavnje sa ovim fenomenom iskazano je jednom neutralnom rečenicom "Bože-groblje"! Sastavivši još jednom večnu dulaističku tezu. Ne samo da je ostala ushićena time već je sprovela i par ne tako primećenih opaski, kao što su "Bože-kakav čist vazduh, Bože-baš si daleko od centra, Bože-trebaju ti kola..." u negaciji su se pronašle za mene najveće prednost mog stana a to su : "Sačuvaj Bože-greješ se na gas, sačuvaj Bože-ovde se niko ne čuje, sačuvaj Bože-potkrovlje.... Dani su jednolični, sem kada pripadate samom centru grada onda s početka morate par puta da odete do istog, jer vam je život prirodno vezan za taj kraj. Potpuno paradoksalni autobuski prevoz kasnije promeni te navike i svede vas na prostor koji isto tako usavršite za kupovinu svojih potrebština... O Karaburmi se retko pisalo, poslednji bitan članak je ubistvo supruge od strane muža, što je izazvalo veliki strah ili... ako posmatrate isti članak očima nevernih ljubavnika epitaf ostaje ne razmotren i povod ubistva ne tako običan. To je pokazatelj da na Karaburmi ima strasti, ljubavi uzvraćenih i ne, ali svakako ima emocija. Fashion style za Karaburmu nije ne prepoznatljiv, u svakom pogledu stilski je vrlo ujednačen ali i sličan novobeogradskom blok part45-70. Kod muškaraca (populacija 16-30) to su uglavnom pesprekorno izbeljene "sportske" čarape, brendirane patike(nike, puma, adidas...), šorc za koji pouzdano ne znam da li služi u nameni kao kupaće gaće ili su zaista samo sportski šorc i neka starija majica(očigledno vrlo draga samom modelu). Žene su nešto interesantnije, njihove kreacije su u rasponu od po nekoliko godina, tako da imate pripadnike 80-ih, 90-ih i najnovije mase koje su objedinjene u obe kategorije. Ne postoji žena koja ne nosi duplu torbu, jednu poslovnu i drugu za "posle posla, pijac i samoposlugu". Sve su našminkane prilično neadekvatno, i imaju"trajnu" frizuru. *uzorci su posmatrani u gradskom prevozu na broj 16 i 25.
Mali broj ljudi u prevozu čita bilo šta, knjige u opšte-što je velika razlika u odnosu na tramvajske putnike iz novobeogradskih blokova gde svaki peti putnik čita. Veliki broj putnika priča glasno na svojim telefonima pa čak i kada je to neizvodljivo od gužve, nastaje uticajno saučesništvo svih nas pasivnih putnika u razgovoru osobe sa telefonom. Na kraju, izvesan kulturološki udarac, to su pak ljudi koje u centru i nemate priliku da sretnete, jurcate sa posla na ručak, sa ručka na posao glovom zabijenom u asfalt. Karaburma mi je podigla glavu do visine da posmatram, jer mi je neprijatno biti posmatran dok čitam na putu do centra. Za sve vas koji ste zeljni desavanja sa Karaburme slobodno se prepustite jednom od krivudavih puteva ispod Pančevačkog mosta-na putu ste sasvim ispravnom.

уторак, 8. јун 2010.

субота, 3. април 2010.

ORNAMENT Jovana Malešević


Samostalna izložba slika i crteža Jovane Malešević pod nazivom "Ornament" otvorena je u Nacionalnoj galeriji 01. Aprila, 2010. godine. Ornament prihvaćen kao dekor, dodatak koji služi za ukras skulpture, slike ili dela arhitekture razlikovala se u velikom između centralno evropske i istočnjačke kulture. Nama nešto bliži ovaj drugi pravac ispoljavao se u ikonoklastičkoj figuri i kao takav istrajavao kroz ornament i stilizovanu apstrakciju. Različito poimanje ornamenta i lično traganje na spoju dve velike kulture Maleševićka traga za sopstvenim izrazom mešajući i osamostaljivanju ornamenta kao jedinstvenog umetničkog dela. "Mentalna slika, kojoj poreklo možemo tražiti u srednjovekovnim iluminarnim rukopisima, istočnjačkim simbolima, islamskim arabeskama ili orijentalnoj kaligrafiji prenosi se na papir po automatizmu koji se može uporediti sa postupcima nadrealista. Pokret ni jednog trenutka ne prelazi u ekspresiju, već u reflektivnosti i velikoj crtačkoj sigurnosti..."I.B.
Osobeni pristup i prikaz ornamenta kao samostalno delo, sposoban da ponese i samo značenje i autorsku legitimnost dela. Izložba će trajti do 15. Aprila, 2010 godine, eventualnom kupovinom dela pomažete udruženju za zaštitu životinja.

четвртак, 18. март 2010.

Balet od skica Džoja Ratković-Gavela



Veliki broj umetnika priznaje da je baletska umetnost koliko god bila inspirativna, vizuelno čista i opipljiva izuzetno nepristupačna kada je navedene opise u originalu potrebno preneti na platno, televiziju ili skulpturu. Ne polazi svakom za rukom da svoje slike tako proživi da svaki pokret, gest ili izraz deluje na trenutak pulsirajuće i stvarno. Džoja Ratković svojim slikama pastelnih nijansi oživljama svaki delić tako da deluju čarobno i razigrano. Njeno oduševljenje za pokret baletskih igrača istinski je prenelo sve one tajne koje sam igrač može da pozna. Uglavno ulja na platnu, nastali su iz milionskih skica koje je Džoja pravila posmatrajući veliki broj baletskih predstava, proba kao i samih vežbi baletskih igrača. Nije mali broj slikara koji su svoju inspiraciju pronašli u baletu, slavni Edgar Dega je verovatno najpoznatiji. Džoja je umetnik sa prepoznatljivim indetitetom tako da njena sličnost ne postoji ni sa jednim od velikana, što potvrđuje njenu originalnost i njen put. Izložba "Balet od skice do slike" otvorena je u New Moment Galeriji Ideja Hilandaska 14, uz kratak govor Jovana Ćirilova, potpuno užitak doprineli su šarmantni solisti beogradskog baleta Ivana Kozomara i Miloš Isailović sa plesnim komadom "Lisabonska priča".

уторак, 16. март 2010.

VARIJACIJE F. ADO MOLU


Na sceni Hrvatskog Narodnog Kazališta premijerno je izvedena baletska predstava na fado muziku u koreografiji Huga Viere "Varijacije u F. ado molu". Portugalski igrač i koreograf spada u red mlađih ali vrlo uspešnih i interesantnih koreografa. Njegova predstava na prvi utisak ne nosi duh Portugala, već jednu određenu distancu i sterilnost koja ni najmanje nije išla na štetu vrlo rasplesanih igrača(Edina Pličanić, Mirna Sporiš, Olja Jovanović-Zurovac,Mihaela Devald, Pavla Mikolavčić, Petra Vargović, Ksenija Krutova, Sabrina Feichter, Natalia Horsnell, Yuka Ebihara, Marija Brešćanović, George Stanciu, Daniil Yastrebov, Dan Rus,
Eugen Dobrescu, Benjamin Duran, Arcadie Belenco), koji su svojim mekim pokretom i na trenutke emotivnom igrom zašli dublje u samu srž čovekove patnje, ljubavi i tuge. Kostimski vrlo ne inventivno rešeni, prikrili su sve one manjkavosti koje gledalac-oko može da primeti, a na korist samog pokreta dobili su u jačini i jedno i drugo. Pored same igre, na drugom mestu (šta više prvom) odigrala je sama scenografija. D.Jeričević je vrlo inovativnom scenografskim rešenjem (limene konstrukcije koja tokom igre menja svoje oblike uz učešće igrača) podignut maksimalni doživljaj cele predstave. Muzika je bez obzira na trenutke monotona imala i svoje svetlosne sekvence, pogotove one koje je uživo izvodila sjajna fado pevačica Jelena Radan. Njen glas je bio savršen prikaz fado muzike kao i njeno dramsko učešće u igri. Za sve ljubitelje fada, ova predstava predstavlja svojevrsno putovanje dalje od samog Zagreba, negde do Alfame, a vrlo precizni igrači u skladnom odnosu, divnih figura, besprekorne čistoće podsetiće vas koliko je lepota igre prijatna kako za oči tako još dalje/dublje za srce i dušu. Obrigado!

уторак, 2. март 2010.

MIRIS CIMETA Gaj Vajcman


Bitef tetar premijerno će predstaviti publici 3. Marta premijeru "Miris cimeta"*, srpskoj publici već poznatog koreografa Gaj Vajcmana(Guy Weizman) i Roni Havera(Roni Haver). Koncept predstave zasniva se na večnom traganju za ljubavlju, kroz prizmu posmatranja u rasponu od strasti, nežnosti do otuđenja, mržnje i agresije. Predstava se na prvom mestu temelji Solomonovom "Pesmom nad pesmama", poetičnom i van vremenskom poemom iz Biblije, koja se tumači individualno i ostavlja prostor za neprekidno preispitivanje i iznalaženje značenja.
U prvom planu, sa interesantnim i vrlo futurističkim svetlosnim rešenjima nalaze se igrači i to u raspodeli troje na troje. Jević Milica i njen partner Nikola Tomašević sjajnom uigranošću uvode nas u sam početak predstave, ne bacajući ni jednog trenutka senku na Milicu Pisić, Nevenu Jovanović, Nemanju Naumovskog i Luku Lukića, nešto kasnije Sanju Ninković. Prepoznavajući od prvog trenutka koreografski rukopis Gaj & Roni, deonice su složene u nekoli delova tako da se u isto vreme prepliću sola sa duetima, triom i tako u nedogled sličnih kombinacija sa spektakularnim akrobatskim podrškama, dubokim unutrašnjim izrazom(na koji je koreograf posebno upućivao igrače), scene uplivavaju jedna u drugi bez i jednog trenutka praznog hoda, monotonih scenskih mizanscena ili pauza. Nabijana emocijama ali i humorom "Miris cimeta" ni jednog trenutka ne prestaje sa agresivnom angažmanom igrača na sceni, a preciznost i uvežbanost nije potrebno dodatno pojasniti, jednostavno bili su spektakularni. Dramski izraz protagonista obiluju velikim brojem scena gde igrači imaju zadatke sa izvođenjem stihova, međusobnim dijalogom itd. Ničeg nije bilo previše u predstavi Vajcmana, od kostima do dekora, muzičkih deonica ili igre. Za solistkinje Narodnog pozorišta Ninkovićku i Jevićku projekat u BITEF-u doneo je svojevrsno potpuno zaokruženje kao umetnike, pogotovo u tehničkom smislu, glumačkom izrazu, i neobičnom transformacjom tokom cele predstave pogotovo kod sjajne Milice Jević. Ni ostatak igračkog tima nije bio u zaostatku, tako da su Milica Pisić i Nevena Jovanović sjajna budućnost beogradske moderne scene. Za baletsku publiku Nikola Tomašević predstavlja jedno prijatno iznenađenje, Nemanja Naumovski igrač iz Teatra sa Terazija već publici poznat, i novo angažovani Luka Lukić su takođe nametnuli svako svoj talenat i jedinstven scenski izraz. Asistent koreografa Dunja Jocić nije imala razloga da sumnja u uspeh predstave, tako da je svojom disciplinom nametnula jedan neobičan-drugačiji sistem rada, uz asistenciju pedagoga Marije Janković. Za kraj pristrasan i nediskretan poziv da pogledate ovo delo, bez obzira na vaš senzibilitet predstava vas neće napuštati ni dan posle gledanje, tako da ćete morati da se vratite još po neki put, na posletku kao i ja.

четвртак, 25. фебруар 2010.

Presek "Uspavana lepotica"


Sezona 2009/10 ugledala je i izvođenje "Uspavane lepotice" balet u tri čina na muziku P.I.Čajkovskog u koreografiji Vladimira Logunova. Predstavom su dominirale dame, u sjajnoj energiji i plesnoj uvežbanosti. Na prvom mestu svakako svojom preciznom baletskom leksikom Ana Pavlović primabalerina beogradskog baleta bila je potpuno "lebdeća" neuhvatljiva u virtuoznim balansima i dirljivim glumačkim nastupom. Od prve pojave u igri sa četiri kavaljera njena nevina igra imala je pravu magnitudu na celu scenu i njene učesnike. Tehnički njene piruet, visoki developei najviše su se istakli u adađu trećeg čina gde je kao njen partner nastupio Jovan Veselinović. tehnički vrlo zreo Veselinović je "pametno" pristupio svojim zadacima. Solistički delovi, kao i deonice sa partnerkom bili su besprekorno uvežbani, jedina zamerka je odsutnost glumačkog izraza, koji se kod Veselinovićevog princa Dezirea nije menjao niti gradio tokom predstave. Bojana Žegarac svojom zrelom igrom Vile Jorgovan pokazala je potpuno spremnost za nove uloge. Njeno stasavanje kroz uloge koje tumači u repertoaru isklesali su njenu baletsku retoriku, te je bez ikakve sumnje stavljaju u pročelje baletske budućnosti. Njena dominantnost u liku (glavne) dobre vile bilo je prijatno oduševljenje. Lepotom i gracioznošću plenila je sve vreme svog prisustva na sceni. Ostali deo "corps" vila bio je manje više lepo uigran, ali bez preteranog optimizma. Pored Žegarčeve, svoju tehničku zrelost prikazala je i Tamara Pingović. Na sebi svojstven liričan prilaz Vili Karabos, Tamara je odlično ukomponovala svoj tehnički i glumački dar tokom svoje cele deonice. Najupečatljivija je svakako bila posle fuetea koji je bio precizan i tačan. Treći čin krasi dijamant predstave a to je duet Plava ptica. Prvakinja Dalija Imanić svojom besprekornom i tehnički tačnom igrom pokazala savršen sklad i mir, svog spoljašnjeg fizički vrlo spremnog tela i unutrašnje harmonije. Dalija uvek podseća da je na sebi beskonačno potrebno raditi, kako fizički tako i umno. Njen partner Jovica Begojev bio je siguran i tačan tokom adadja, dok su pirueti sa partnerkom bili beskrajno precizni. Njegova ptica nije nežna i produhovljena, već snažna i u skokovima tehnički dominantna, što je svakako još jedan od načina da se jedna uloga može razvijati dvojako, trojako, već u zavisnosti od samog umetnika. Ženski deo ansambla bio je ujednačen, bez preteranog poleta, što je najčitljivije tokom "valcera cveća" u prvom činu. Muški deo ansambla je dosta podmlađen, što se ogledalo u vedrini i boljoj energiji. Završna "mazurka" trećeg čina, samim kostimom svečana zahtevala bi korekcije i bolju uvežbanost.
Na posletku jedina zamerka može da se uputi u dva pravca; dotrajalost kostima, odnosno osveženje koje bi uneli novi ženski kostimi, a na drugom mestu, režijski prevaziđen pristup jednoj bajci u današnje vreme. Pespotrebno i predugo trajanje prvog čina, te drugi čin, koji bi mogao da se ukomponuje zajedno sa trećim.
"Uspavana lepotica"
na sebi svojstven način akademski obrazuje protagoniste, vraća ih u jednu skladnu klasičnu formu, tako da je bez ikakvih predrasuda potrebna i vrlo korisna. Publika je bila topla i za divno čudo (na teret marketinga-menadžmenta) puna.
Do sledećeg slatkog sna!

уторак, 19. јануар 2010.

Jubilej Kraljice Margo


Ne tako davno izvedena je premijera baleta "Kraljica Margo" u koreografiji Krunislava Simića na muziku Gorana Bregovića. Predstava sa velikim potencijalom i siromašnim koreografskim jezikom doživela je svoje 50. -to izvođenje. Po svojoj strukturu ova patetična neoklasična forma baleta doživela je veliki broj igračkih transformacija. U naslovnoj premijernoj ulozi nastupila je primadona beogradskog baleta Duška Dragičević, čija snažna i neobuzdana interpretacija Margo do dana današnjeg nije prevaziđena i više igrana sa tom strašću. Veliki broj solističkih deonica kao i dueta u kombinaciji sa Margo razbijali su samo blagi istupi ansambl deonica koje nikada nisu do kraja precizirane i utanačene koreografski. Bez obzira na manjkavost koreografa u naslovnim ulogama nastupile su još Mila Dragičević koja je svojim načinom igre obrazovala glavni lik na jedan potpuno drugičiji način što se pokazalo kao uspešan iskorak u odnosu na premijernu postavku, Ana Pavlović i Aleksandra Bibić. Za sve četiri Margo ova predstava je pružila svojevrsno unikatno kreiranje lika i svaka od njih iznela je svoju predivnu žensku unutrašnjost. Ne samo da je retkost kada je jedna uloga pruža toliko prostranstva za emociju i pokret u savršenoj simbiozi. Pored Margo u savršenom pomenutom skladu razvija se još jedan lik - La Mol koga su tumačili svako na svoj način Milan Rus i Jovan Veselinović. Za Rusa ovaj lik pružio je još jednu odliku a to je njegov mačoistički personalitet i beskrajnu seksiplinost na sceni, prikriven iskrenom zaljubljenošću i vernosti u svoju ljubav. Jubilej "Kraljice Margo" svakako nosiće obrise premijernih ljubavnika i savršenog sklada strasti i emocija Duške Dragičević i Milana Rusa.

понедељак, 4. јануар 2010.

SUPERMARKET


Na uglu ulice Višnjićeve i Strahinjića bana nalazi se klub restoran "Supermarket".
Po samoj lokaciji ovo mesto je magnet za sve znatiželjne avanturiste da leti sede na prelepoj terasi pored koje bruje kolone automobila, a sa zgrade koja se uzdiže preko deset spratova iznad u svakom srećnom trenutku može da vas pogodi nečija pljuvačka ili u boljem slučaju nečije gaće. U koliko vas privlači više ambijentalni provod u unutrašnjosti lokala vas očekuje "ljubazno" osoblje koje sa svojim praktičnim nameštajem : stolovi+stolice može da vam prilagodi smeštaj za veći ili manji broj vašeg društva. Ne treba preskočiti divnu kuhinju čiji mirisi se daleko dublje uvlače od vaše garderobe - u samu vašu kožu, nema sumnje da je kuhinja interesantno koncipirana i delimično ukusna. Sve što je IN to i košta, tako da pored hrane ili pića zavisi od vaše namere, svoj novac možete potrošiti i u online shopu tik pored vas. Ako do sada niste kupili cediljku za rezance u obliku kineskinje ili kasicu "prasicu" u koliko vam je ista prodavačica na putu do kase ne razbije, ovde je pravi raj za nas neobuzdane sa platom ili bez nje...kartice se sve primaju-bez rata. Bez loše namere, "Supermarket" je mesto gde je moje slobodno vreme potpuno okupirano, od blogera do blogera, inernet on line, skupi časopisi i neuzvraćena ljubav prema Dj-u, koji je ovih dana počeo da me "primećuje". U koliko imate slobodnog vremena ili nemate ideju za novi izlazak, "Supermarket" je to mesto, Welcome!

субота, 2. јануар 2010.

IN MEMORIAM

Zaspao je princ. Vest nas je ošinula posred srca, otišao je zauvek Rade Vučić(61), prvak beogradskog baleta i direktor baleta Pozorišta na Terazijama.
Baletsko obrazovanje stekao je u baletskoj školi "Lujo Davičo" u Beogradu (1962-1965) kod pedagoga Nine Kirsanove, Danice Živanović, Tilke Jakovljević i Mire Nikolić.
Karijeru je započeo u Srpskom Narodnom pozorištu u Novom sadu, a potom je prešao u Narodno pozorište u Beograd gde je 1972. postao prvak baleta. Prefinjene figure, gotovo apolonske pojave Rade Vučić tumačio je celokupne prvačke role. Za to vreme njegova karijera imala je nekoliko prekretnica, svakako da je ostao zapažen kao učesnik Međunarodnog konkursa za mlade igrače u Moskvi(1973), njegov lični interes ostala je matična kuća u Beogradu pa je tako u nekoliko navrata odbijao angažmane van nje. Ostaće poznat po kreaciji Don Hozea u baletu Karmen, gde je svojom poetičnošću i senzibilitetom ostavio veliko nasleđe ne samo u ovoj ulozi nego i velikom broju klasičnog baletskog repertoara.